Taoci toksičnih odnosa
Postoji ona priča o žabi; ili jastogu - što ovisi u kom dijelu svijeta, i podneblju - živite. Priča koju svi znamo pa ju ne bih ponavljala već samo navela suštinu: i naš nesretni jastog, i naša nimalo sretnija žaba se skuhaju živi, ne pružajući otpor: i to samo stoga što je voda u kojoj se kuhaju s početka bila ugodna.
Sve se činilo - u redu. Dobro. Baš kako treba.
Nije slutilo na opasnost.
Svaka sličnost s toksičnim odnosima je - namjerna.
U svojoj praksi često nailazim na nevjericu, čuđenje čak; i ono stalno pitanje:
Kako sam se našla u ovakvom odnosu?
Kako sam tako dugo ostala?
Zašto ne umijem izaći?
Ono što se lako previdi je upravo ta lukava varka, zbog koje su naši - i žaba i jastog - skuhani.
Sve se činilo u redu; na početku.
Dobro.
Čak - predobro; poput bajke.
I ta varka, poput fatamorgane, čini da zanemarimo kako smo u pustinji. I kako se krećemo ka nečem što ne postoji; samo je iluzija - ma kako nam se stvarnom činila.
Na takav, iritantno naivan način, lako postanemo taoci toksičnih odnosa. I poput taoca - ne vidimo na kom mjestu je izlaz; a otmičara lako zamijenimo za dobročinitelja. Ne zato što je objektivno dobar, nego zato što mi ne vidimo bolju alternativu.
Ne mislite kako je ova varka rezervirana samo za privatne, duboko emotivne odnose. Naprotiv, česta je i u poslovnom okruženju, gdje je možda i opasnija, jer nije toliko vidljiva, a nagrada koju iščekujemo je opipljiva i mjerljiva. Time se lakše i nađemo u ulozi taoca.
No, to nije sve.
Alternativa postoji.