Anonimnost i povjerenje: Što muškarcu treba prije prvog psihoterapijskog susreta?

U posljednje vrijeme nekoliko mi je klijenata muškaraca, razgovarajući o mogućnosti dolaska na psihoterapiju, spomenulo istu stvar.
Anonimnost!
Nije im bilo toliko važno kojom terapijskom metodom radim. Zanimalo ih je može li njihov dolazak ostati njihova privatna stvar.
To me potaknulo na razmišljanje.
Zašto je nekim muškarcima toliko važno da nitko ne zna da su potražili pomoć?
Što ako netko sazna?
Mnogi muškarci navikli su biti oni na koje se drugi oslanjaju, na poslu, u obitelji, među prijateljima.
Neki vode vlastite poslove, drugi svakodnevno donose važne odluke, treći pokušavaju uskladiti posao, roditeljstvo i partnerski odnos.
A možda se već dugo osjećaju umorno, usamljeno ili izgubljeno.
Što ako netko sazna da idem na terapiju? Hoće li me drukčije gledati? Hoće li pomisliti da sa mnom nešto nije u redu?
To nisu nužno pitanja koja će svaki muškarac postaviti. Ali za neke ona mogu biti stvarna prepreka prvom koraku.
Ipak, ne bih potrebu za anonimnošću odmah povezivao sa sramom.
Možda čovjek jednostavno želi sačuvati dio svojeg života samo za sebe.
I na to ima pravo.
Povjerljivost nije isto što i anonimnost
Psihoterapija se temelji na profesionalnoj povjerljivosti. Ono što osoba govori na susretima zaštićeno je pravilima struke, uz određene zakonske i etičke iznimke koje terapeut treba jasno objasniti.
Anonimnost je nešto drugo.
Terapeut u pravilu zna identitet osobe s kojom radi. A dolazak u prostor u kojem se održava terapija ne može uvijek biti potpuno neprimjetan.
Zato mi se čini važnim da muškarac već prije prvog susreta može pitati kako se čuvaju njegovi podaci, tko ima pristup informacijama i koje su mogućnosti online rada. To nisu neugodna pitanja. To su pitanja koja mogu pomoći u stvaranju osjećaja sigurnosti. Ne moram odmah ispričati sve!
Zamislimo čovjeka koji je godinama navikao svoje teškoće zadržavati za sebe. Možda o nekim stvarima nikada nije razgovarao ni s najbližim prijateljem, a sada sjedi preko puta osobe koju prvi put vidi.
Zašto bismo očekivali da joj odmah ispriča sve?
Povjerenje ne nastaje samim dolaskom na terapiju. Ono se gradi kroz razgovor, pitanja, neslaganja, pa ponekad i kroz šutnju.
Osoba ima pravo reći da o nečemu još ne želi govoriti. Ima pravo pitati terapeuta zašto je nešto pita. Ima pravo provjeravati odgovara li joj takav način rada.
Prvi susret nije ispit
Ako nikada niste bili na psihoterapiji, možda se pitate što trebate reći kada dođete. Ne trebate pripremiti životnu priču.
Možete jednostavno reći što vas je potaknulo da dogovorite susret. Možete govoriti o poslu, odnosima, umoru ili nečemu što vas već dugo muči.
Možete i priznati da ne znate odakle početi. Prvi susret prilika je i da vi upoznate terapeuta. Da postavite pitanja, čujete kako radi i procijenite osjećate li se dovoljno ugodno za nastavak.
Ne morate odmah odlučiti hoćete li ostati u terapiji.
Ovo je drugi tekst iz serijala „Muškarci i psihoterapija". U trećem dijelu pisat ću o pokazivanju osjećaja, plakanju i pravu da u terapiji ne budemo požurivani.
Nikica Gotovac
Edukant integrativne geštalt psihoterapije i transakcijske analize