BURNOUT - Kad tijelo kaže „dosta“

Kad tijelo kaže „dosta“ – o burnoutu iznutra

Dugo sam mislila da je burnout nešto što se događa drugima. Onima koji rade 12 sati dnevno, onima koji „guraju“ karijeru dok im život ne ode ispred nosa. Nisam se vidjela u toj slici.
A onda se dogodilo meni.
Bila sam u četrdesetima, već u perimenopauzi, s razdobljima duge nezaposlenosti iza sebe i s periodima u kojima sam radila različite poslove – ponekad previše, ponekad premalo, ponekad poslove koji me nisu ispunjavali, ali sam ih radila jer „tako treba“. Godinama sam živjela u nekoj mješavini preživljavanja i nadanja da će se stvari same posložiti.
Burnout kod mene nije došao naglo. Dolazio je polako. Kao umor koji se nije mogao odspavati. Kao sve teži osjećaj da više nemam snage „biti u redu“. Kao dani u kojima sam funkcionirala, ali iznutra sam bila isključena. Kao pitanje koje se sve češće vraćalo: zašto uopće radim ovo što radim?

Kada i zašto se burnout događa?

Burnout se rijetko dogodi preko noći. On se kuha. Najčešće počinje tiho – gubitkom motivacije, osjećajem zasićenosti, sve težim izbjegavanjem odgovornosti, povlačenjem iz odnosa. Čovjek i dalje funkcionira, ali sve više iz navike, a sve manje iz smisla.
Kod mene se to događalo i u razdobljima nezaposlenosti i u razdobljima zaposlenosti. Kad nisam radila, burnout je dolazio od osjećaja beskorisnosti, stalne neizvjesnosti i unutarnjeg pritiska da „moram nešto napraviti sa sobom“. Kad sam radila, dolazio je od straha da ću opet ostati bez posla, pa sam radila više nego što sam mogla podnijeti. U oba slučaja rezultat je bio isti: iscrpljenost koja nije bila samo fizička.
Perimenopauza je sve to dodatno pojačala. Hormonske promjene, poremećaji sna, nagle promjene raspoloženja, osjećaj da više nisam „svoja“ – sve se pomiješalo s već postojećim umorom. Bilo je dana kada sam se pitala jesam li u burnoutu ili je to jednostavno doba u kojem se nalazim. S vremenom sam shvatila da je to i jedno i drugo. Tijelo više nije htjelo podržavati način života koji sam godinama gurala.
Burnout nije samo umor. To je poruka da život koji živimo više nije održiv. Da smo predugo živjeli iz „moram“, a premalo iz „želim“ i „ima smisla“.

Začarani krug

Burnout stvara začarani krug. Čovjek se osjeća iscrpljeno pa radi još više da bi „nadoknadio“. Radi više – još se više iscrpljuje. Iscrpljenost dovodi do cinizma, emocionalne otupjelosti i gubitka smisla. Gubitak smisla još više smanjuje motivaciju. Krug se zatvara.
U tom krugu čovjek više ne bira. On reagira. A upravo tu leži najvažnija točka: čak i kad ne možemo promijeniti okolnosti, uvijek možemo promijeniti svoj stav prema njima. To je prostor u kojem prestajemo biti žrtve situacije i ponovno postajemo autori svog odgovora.

Kako izaći?

Izlaz nije u tome da se malo odmorimo i nastavimo isto. Izlaz je u tome da priznamo da način života koji nas je doveo do tog stanja više ne služi nama.
Za mene je to značilo prestati se dokazivati kroz posao (ili kroz traženje posla), prestati mjeriti svoju vrijednost kroz to koliko sam „produktivna“, i početi postavljati pitanje koje sam dugo izbjegavala:

Što ima smisla za mene sada?

Ne što bi trebalo imati smisla. Ne što bi drugi očekivali. Nego što ima smisla meni, u ovom trenutku života, s tijelom koje se mijenja i s iskustvom koje više ne mogu ignorirati.
Izlazak nije bio jedan veliki potez. Bio je niz manjih odluka: reći ne kad više ne mogu, dopustiti si dane bez produktivnosti, prestati se sramiti što sam umorna, i polako ponovno graditi odnos prema sebi koji nije utemeljen na tome koliko izdržim.

Burnout nije dokaz da smo slabi. To je dokaz da smo predugo bili jaki na pogrešan način. I da imamo pravo – čak i odgovornost – to promijeniti.