Muškarci i psihoterapija: ne morate plakati da biste bili na terapiji

Kada se govori o muškarcima i psihoterapiji, često čujem kako bi muškarci trebali više govoriti o osjećajima, pokazivati ranjivost i dopustiti si plakati.
Razumijem namjeru koja stoji iza tih poruka. Ali ponekad se pitam možemo li, u želji da muškarcima pomognemo da se otvore, stvoriti još jedno očekivanje koje trebaju ispuniti.
I sam sam u vlastitoj terapiji trebao nešto sasvim drugo.
Kao da bi trebao zaplakati, pokazati nešto duboko ili konačno doći u kontakt sa svojim osjećajima.
A što ako u tom trenutku ne osjeća tugu? Što ako je ljut, zbunjen ili jednostavno ne zna što mu se događa?
Što ako mu je potrebno još nekoliko susreta da bi se osjećao dovoljno sigurno?
Mislim da je važno ostaviti prostor i za to.
Muškarac koji ne plače nije nužno emocionalno zatvoren. Kao što ni suze same po sebi ne znače da je netko ostvario dublji kontakt sa sobom.
Povjerenje se ne može požuriti
U integrativnom geštalt pristupu posebno mi je važan odnos između klijenta i terapeuta.
Ne samo ono o čemu razgovaramo nego i kako nam je dok smo zajedno.
Može li klijent reći da mu je neugodno? Može li se ne složiti sa mnom? Može li šutjeti, postaviti granicu ili reći da o nečemu još nije spreman razgovarati?
I može li pritom osjetiti da je naš odnos i dalje siguran?
Danas, dok i sam radim s klijentima pod supervizijom, sve više razumijem koliko je važno ne požurivati čovjeka.
Ponekad iza šutnje stoji strah. Ponekad oprez. A ponekad čovjek jednostavno nema što reći.
Ne moramo svaku šutnju ispuniti pitanjem niti svaku emociju pokušati izvući na površinu.
Ne morate biti drukčiji da biste došli
Ako nikada niste bili na psihoterapiji, volio bih da znate da ne morate doći spremni govoriti o najtežim iskustvima svojeg života.
Ne morate znati imenovati svaki osjećaj. Ne morate plakati. Ne morate ni vjerovati da će vam terapija pomoći prije nego što ste uopće upoznali terapeuta.
Imate pravo na pitanja, nesigurnost i vlastiti tempo.
Psihoterapija nije natjecanje u tome tko će se prije otvoriti niti mjesto na kojem trebamo dokazivati koliko smo ranjivi.
Ona može biti prilika da postupno upoznajemo sebe u odnosu s drugim čovjekom.
I možda je upravo to ono što bih želio poručiti muškarcima kroz ova tri teksta.
Ne morate se odreći svoje snage, samostalnosti ili načina na koji ste naučili živjeti da biste potražili podršku.
Možete doći sa svim tim.
Sa svojim iskustvima, sumnjama, strahovima, ali i s onim dijelovima sebe koje još ne poznajete dovoljno.
Jer nije poanta u tome da vas netko nagovori da pokažete osjećaje. Važno je da s vremenom osjetite kako ih ne morate skrivati.
I da pritom sami odlučujete kada, koliko i što želite podijeliti.
________________________________________
Ovim tekstom završavam serijal „Muškarci i psihoterapija".  Kroz tri dijela želio sam otvoriti razgovor o traženju pomoći, anonimnosti i povjerenju. Ne zato da bih muškarce uvjeravao da moraju krenuti na psihoterapiju, nego da bih im je pokušao približiti.
Nikica Gotovac
Edukant integrativne geštalt psihoterapije i transakcijske analize
Individualni rad pod supervizijom | Split i online