Zašto je muškarcima teško potražiti pomoć?

U posljednje vrijeme sve više razmišljam o temi muškarci i psihoterapija.
O tome koliko nas je naučilo biti oslonac drugima, a koliko nam je teško priznati da i sami ponekad trebamo nekoga.
Poznate su nam poruke: budi jak, izdrži, riješi sam. Mnogi muškarci odrastali su uz njih. Neki ih nikada nisu ni čuli izgovorene, ali su ih naučili promatrajući druge muškarce.
I nema ničega lošeg u snazi, odgovornosti i samostalnosti.
Kada nam je lakše ostati na poslu nekoliko sati dulje nego priznati da smo iscrpljeni. Kada se povučemo iz odnosa jer ne znamo objasniti što nas muči. Kada na pitanje kako smo gotovo automatski odgovaramo da smo dobro.
Što će meni psihoterapija?
Razumijem to pitanje, ako smo godinama sami rješavali probleme, zašto bismo sada razgovarali s nepoznatom osobom?
Možda imamo prijatelje, partnericu ili partnera. Možda nam je neugodno govoriti o privatnim stvarima. A možda jednostavno ne znamo što bismo na terapiji rekli.
Psihoterapija nije zamjena za prijateljstvo niti mjesto na kojem će nam netko govoriti kako trebamo živjeti.
To je odnos u kojem možemo zastati i pokušati bolje razumjeti sebe.
Zašto se stalno iscrpljujem? Zašto mi je teško reći ne? Zašto se udaljavam od ljudi koje volim? Zašto se osjećam usamljeno iako nisam sam?
Ponekad ne znamo ni postaviti pitanje. Samo osjećamo da nešto nije kako bismo željeli.
I od toga se može krenuti.
Ne morate znati govoriti o osjećajima
Volio bih da muškarci koji nikada nisu bili na terapiji znaju jednu stvar.
Ne morate doći spremni govoriti o svemu.
Ne morate odmah pokazivati osjećaje, pričati o djetinjstvu ili znati objasniti što vam se događa.
Možete biti nesigurni, oprezni, pa čak i sumnjičavi prema samoj terapiji.
Povjerenje se ne podrazumijeva samo zato što ste sjeli preko puta terapeuta. Ono se gradi kroz odnos, a za to je potrebno vrijeme.
I sam sam u vlastitom terapijskom iskustvu učio koliko je to važno.
Danas, dok radim s klijentima pod supervizijom, sve više razumijem da nije dovoljno nekome reći da je sigurno otvoriti se. Važno je da tu sigurnost može postupno i doživjeti.
I za nas ima mjesta
Ne mislim da svaki muškarac treba psihoterapiju.
Ali mislim da bi svaki muškarac trebao imati mogućnost potražiti pomoć bez osjećaja da je time manje sposoban, manje snažan ili manje vrijedan.
Ne moramo čekati da se odnos raspadne, da nas iscrpljenost potpuno zaustavi ili da život postane nepodnošljiv.
Ponekad je dovoljno primijetiti da već dugo nešto nosimo sami.
A možda još nismo spremni razgovarati o tome. I to zaslužuje poštovanje.
Psihoterapija ne traži da prestanemo biti snažni. Možda nam samo pruža priliku da ne moramo biti snažni baš cijelo vrijeme.
________________________________________
U sljedećem dijelu pisat ću o anonimnosti i povjerenju. O tome zašto je nekim muškarcima toliko važno da nitko ne zna da dolaze na psihoterapiju.
Nikica Gotovac
Edukant integrativne geštalt psihoterapije i transakcijske analize
Individualni rad pod supervizijom | Split i online